Recenzija romana Žigice – Narativ koji piše kapital
„Mogli bismo kontrolirati narativ, tako je Fradelić rekao, a Mladen se čudio toj novoj, pomodnoj riječi. Moćna je stvar taj narativ.“
Možemo li doista kontrolirati narativ? Je li to uopće u rukama prosječnog građanina, pravde ili tek u rukama kapitala? Čitajući „Žigice“ neizbježno ćete se zapitati upravo to: Tko piše naše priče i određuje naše sudbine? Odgovor, nažalost, nije teško pogoditi – kapital.
Radnja kreće od požara u Dalmaciji, u kojem planina i grad postaju jednako ranjeni.
„Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći.“
Mladen Božiković, zaljubljenik u planinu, požar doživljava kao osobnu tragediju jer gubi ono jedino mjesto gdje je nalazio mir.
„Dolje u gradu po čitav bi dan za sobom vukao neku nejasnu tjeskobu. S tom je tjeskobom ustajao, s njom je ručao i lijegao. Osjećao je oko sebe tu zebnju kao neko nepomično, crno jezero koje udiše i u kojem pliva. Ono je stalno bilo tu – kad bi jeo, spavao, hodao, razgovarao s Mirelom. Samo je u planini nestajalo. U planini bi se crna voda netragom povukla, a obuzeo bi ga umirujući osjećaj da je ipak sve u redu. Taj bi ga osjećaj obuzeo postupno i sasvim, a onda bi potrajao čitav dan, nekad i dan i pol ili dva. Ljudi obično kažu kako su u prirodi napunili baterije. Mladenu je dugo trebalo da shvati koliko je ta metafora pogođena.”
Jurica Pavičić i ovoga puta virtuozno oslikava hrvatsku zbilju – sudbinu malog čovjeka uhvaćenog u mrežu imovinsko-pravnih zavrzlama, igara interesa te nepravdi u kojima uvijek netko postaje usputna žrtva. Požar služi tek kao kulisa iza koje se otvara dublja priča o društvenim mehanizmima i pukotinama sustava. Time Pavičić još jednom potvrđuje da njegova proza nadrasta okvire žanra i prerasta u ozbiljnu društvenu dijagnozu.
U toj priči mali ljudi uvijek gube. Nacionalizacija zemlje, propale tvrtke, izgubljena djedovina, nove generacije koje samo čekaju priliku da tu zemlju prodaju, mutne investicije, očaj koji tjera na očajničke poteze – sve su to slojevi Pavičićeve proze.
„Najednom je sav trud djedova iskočio vidljiv pogledu, kao opomena neradničkom potomstvu.“
Netko griješi iz potrebe, netko iz pohlepe, no pravda nikada ne pada na moćne nego na one najslabije. Mali čovjek nosi krivnju, dok pravi manipulatori ostaju netaknuti.
Roman otvara i pitanja rodnih uloga i kulturnih predložaka. Motiv bajke o ribaru i ribici, gdje je žena uvijek negativka jer želi bolje, podsjeća nas koliko su naši narativi duboko prožeti stereotipima. Pavičić time širi društvenu kritiku i na obrasce koji se ne vide samo u politici i ekonomiji, nego i u načinu na koji pričamo priče generacijama.
„Otvorila je s reda prvu bajku: Puškin, Bajka o ribaru i ribici. Netom što je počela čitati, pomislila je kako je odabrala krivu bajku. Ta s ribarom i ribicom uvijek joj je išla na nerve. I u toj bajci za sve je kriva žena, a muški je žrtva. Žena je kriva što nešto želi, što bi htjela da im se život poboljša, što nije bez ambicija i ne bi skončala u istom učmalom krugu. Tjera neambicioznog muškog da makne guzicom i preuzme inicijativu, ali da – zato je u bajci prokažu kao negativku pa se to čita idućih tristo godina.”
Možemo zaključiti da su „Žigice“ više od krimića: ogledalo su našeg društva u kojem kapital diktira narativ, u kojem se pravda rijetko vidi, a mali ljudi ostaju spaljeni u tuđim igrama. Pavičić nas podsjeća da prava drama ne leži samo u požaru, nego u sustavu koji gori iznutra. Na kraju, kada se jasno da sustav neće pružiti odgovore ni zadovoljštinu, Pavičić nas suočava sa snažnom moralnom dvojbom.
Nadam se, dragi čitatelji, da ćete uskoro otkriti koja je to moralna dvojba i javiti nam slažete li se sa završetkom? Knjiga je dostupna u izdanju Stilus knjige, a uskoro nas na policama čeka i novi naslov „Usta puna mora“. Jedva čekamo zaviriti u novu priču.