Zašto mladi biraju nasilje? - Recenzija romana Tvorac suza i Badem

„Ljubav je nešto što nas čini ljudima, ali i čudovištima.” – Won-pyung Sohn

Iako naizgled pripadaju različitim žanrovima – jedan društveni, drugi ljubavni – romani „Badem“ autorice Won-pyung Sohn i „Tvorac suza“ Erin Doom u svojoj srži bave se istim pitanjima. Oba djela povezuje duboka analiza mladenačkog nasilja, traume te procesa prihvaćanja sebe i drugih. Ljubavna priča Rigela i Nice u „Tvorcu suza“ nije isključivo središte radnje, nego služi kao put prema razumijevanju i emocionalnom rastu, dok je u „Bademu“ fokus stavljen na potragu za empatijom i prihvaćanjem.  Bez obzira na žanrovsku razliku oba romana zaokupit će vas istim pitanjem: Zašto mladi biraju nasilje? Kako možemo naučiti razmišljati tolerantno u suvremenom društvu?

 

U „Bademu“ upoznajemo Yunjaea, dječaka koji zbog aleksitimije ne može prepoznati ni izražavati emocije.

„Radost, tuga, ljubav, strah – meni je sve to strano. Riječ osjećaji i suosjećanje meni su samo prazna slova na papiru.“

On živi na rubu svijeta koji ga ne razumije, a majka ga pokušava „popraviti“, kao da je slomljen.

„Mama je govorila da je sve to za moje dobro i zvala to ljubavlju. No meni je izgledalo kao da to činimo jer je očajna što ima dijete koje je drugačije. Sudeći po njezinim postupcima, ljubav se svodila na prigovaranje za svaku sitnicu sa suznim očima, na to kako da se ponašam u toj i toj situaciji. Ako je to ljubav, ne bih je ni davao ni primao.“

On to sve promatra s distance, bez stvarne unutarnje povezanosti, ali i s tihom sviješću da nešto nije u redu. Shvaća besmislicu iskazivanja nekih osjećaja jer su upravo u tom trenutku društveno poželjni, ponavljanja riječi poput ljubav jer „sve što ponavljaš unedogled izgubi značenje“, ali unatoč svemu ne odustaje – on želi razumjeti, želi osjećati.

„Htio sam bolje razumjeti taj svijet. A za to sam trebao Gona.“

Njegov prijatelj Gon, s druge strane, živi s traumom koja se ne vidi na prvi pogled. Otet, odrastao je u okolini bez ljubavi, prepušten sam sebi. Iz tog mraka gradi oklop nasilja koje postaje njegov jezik, način da zadrži kontrolu, da ne bude povrijeđen.

 

U „Tvorcu suza“ glavni lik Rigel odrasta u teškim okolnostima u domu za nezbrinutu djecu, ispred čijih je vrata ostavljen kao beba. Postaje miljenik ravnateljice doma – poremećene žene koja svu djecu brutalno zlostavlja, fizički i psihički. Njegovo nasilje nije izraz zloće, već posljedica dubokih emocionalnih rana, osjećaja napuštenosti i potrebe za samoobranom. Rigel je primjer mladog čovjeka koji nasilje koristi kao štit od vlastitih strahova.

„Duša koja reži, sikće i grebe obično je najranjivija. Nasilna i okrutna.“

Gon i Rigel su odrasli bez topline, u svijetu koji ih nikada nije naučio što znači sigurnost, prihvaćanje ili nježnost i obojicu povezuje činjenica da su izabrali nasilje iz očaja. Njihova priča nije opravdanje, ali je poziv na razumijevanje.

Nica, „noćna leptirica“, pokušava razumjeti Rigela, svojim pristupom podsjeća na Yunjaea – ona ne osuđuje, već strpljivo pokušava vidjeti što se krije ispod površine. Njih dvoje zajedno posvojeni odlaze u novu sredinu, a upravo ondje u svakodnevnim situacijama, tišini, sukobima i trenucima nježnosti počinje se razvijati njihov odnos – isprva krhak i neizvjestan, a potom sve dublji. 

„Tko ima proljeće u duši, uvijek će vidjeti svijet u cvatu.“

I dok Yunjae ne osjeća jer jednostavno ne može, Nica u „Tvorcu suza“ predstavlja upravo suprotno – toplinu, razumijevanje i vjeru u dobro. Ona je tiha, uporna snaga u svijetu koji lako postaje okrutan, koji povrjeđuje i gazi slabije radi ostvarenja vlastitih ciljeva.

„Jaka je ona koja zna nježno dodirivati tuđu krhkost.“

Yunjae taj svijet promatra pokušavajući ga shvatiti, tražeći smisao u njegovim oštrim rubovima, dok Nica čvrsto vjeruje da sreća postoji i da, unatoč svemu, i nju i Rigela čeka sretan kraj.

Oba romana postavljaju pitanje koje me osobno najviše zaokupilo: Nameće li društvo mladima nasilje kao primamljiv i siguran obrazac ponašanja? Hladnoća, agresivnost i zatvorenost često se prikazuje kao snaga. Nasuprot tomu, pokazivanje osjećaja, priznavanje slabosti i traženje pomoći društveno se može smatrati nepoželjnim, pa čak i opasnim. Može li se živjeti bez osjećaja? „Badem“ to pitanje postavlja izravnije. Yunjae možda živi mirnije jer ne osjeća, ali s vremenom shvaća da takav život nije potpun. Bez osjećaja nema boli – ali ni ljubavi, ni povezanosti, ni smisla. I zato se pokušava mijenjati. U „Tvorcu suza“ Rigel mora naučiti upravo to: kako osjećati, kako biti slab, a ostati živ.

Na koncu, oba nas romana ostavljaju s pitanjem postoji li univerzalno rješenje. Možda ne. Ali postoji nada.

„Postoji snaga koja se ne da izmjeriti. To je hrabrost onoga koji se uvijek nada.“

Nada da će netko imati strpljenja kao Nica, da će netko pružiti ruku kao Yunjae. Nada da se krug nasilja može prekinuti razumijevanjem, da nije kasno za one koji su lutali kroz tamu, što je ujedno i poruka koju nam šalje Won-pyung Sohn:

„Ne postoji osoba kojoj nema spasa. Postoje samo oni koji odustanu od pokušaja da spase druge.“

Za mene je to srž obaju romana.

Ljubav može stvoriti čovjeka – ali i čudovište. A svijet mladih koji biraju nasilje nije svijet bez srca – to je često svijet bez oslonca. I upravo zato treba učiti razmišljati tolerantno. Ne da bismo opravdali nasilje, nego da bismo ga pokušali spriječiti tamo gdje počinje – u tišini, u boli, u neizrečenim osjećajima.

Dva romana, dva potpuno drukčija pristupa, posvećeni dvjema različitim čitateljskim publikama a opet nose istu poruku. Snažnu i jasnu. Ovi su romani dokaz da žanr nije okvir – nego alat s pomoću kojeg dopiremo do čitatelja i šaljemo poruku, a ove autorice izvanredno su to napravile. Kako će nada djelovati na naše likove prepuštam vama dragi čitatelji da otkrijete. Bez obzira jeste li u timu ljubavnih priča ili volite društvene romane, dobro štivo nas povezuje. Zato uživajte u čitanju i svakako podijelite svoje dojmove s nama porukom na e-mail ili putom društvenih mreža.