U koži krokodila – glas onih u „krivoj koži“

Nakon što je romanom „Podstanarke“ otvorila vrata u najmračnije kutke ženskih iskustava i društvenih rana, Majda Tometić u svom novom djelu ponovno pokazuje hrabrost i književnu vještinu progovaranja o temi koja je teška, osjetljiva i često neshvaćena – mladima koje se bore s rodnom disforijom. No to je tek na prvu. Čitajući i upoznajući ostale likove, postaje nam jasno da roman ne govori samo o onima zarobljenima u tijelu koje ne osjećaju kao svoje, nego je glas svih „krokodila“ današnjice – svih ljudi koji se osjećaju bolno, neprihvaćeno ili neshvaćeno u vlastitoj koži. Poruka je univerzalna: ustraj na sebi, čak i kad društvo „ne zna što vidi , a to što vidi ne želi vidjeti?“

„Dragi moj dječače, ne odustaj od sebe. Svako biće na ovoj zemlji ima svoj san, a rijetki ga pretvore u budnost. Kad se probudiš, postaješ siva zona. Slijepa točka. I neka te ne bude strah, ako ideš iz sebe, svijet te neće samljeti. Ostat ćeš sam, na kraju puta, ali put je dug i glupo je stajati po strani.“

Klara i Srna – priče djevojaka u „krivoj koži“

U središtu su romana dvije djevojke – Klara i Srna – zarobljene u tijelu koje ne doživljavaju kao svoje. Njihova svakodnevica oblikovana je osjećajem da su u „krivoj koži“, a unutarnja borba između onoga što osjećaju i onoga što društvo očekuje postaje prostor u kojem autorica istražuje krhkost identiteta, ali i snagu ljudske čežnje da budemo ono što uistinu jesmo a da ne molimo za ljubav i prihvaćanje.

 

„Sjeo sam na klupu daleko od šetača i slučajnih prolaznika, sjeo da mogu disati i bivati. Nigdje drugdje ne mogu. Ovdje su oblaci visoki, krošnje se zibaju sljubljene s proljetnim povjetarcem, vidim glavice proljetnica kako se smiju svojemu rođenju, vidim pčele i leptire, vidim ljubav u prirodi,  prirodnu ljubav. Mislim da me zato fascinira priroda. Jer u prirodi ne moraš moliti za ljubav.“

Roditeljska ljubav, odbacivanje i cijena neprihvaćanja

Čitamo likove i doživljavamo njihov intimni svijet, ali interakcija s drugim, sporednim likovima je ključna za razumijevanje društvenog i vremenskog konteksta u kojem Klara i Srna žive. Klara je suvremena mlada osoba, a Srna nosi svoju kožu na samom početku 20. stoljeća. Obje priče povezuje isti korijen: obitelji koje na početku odbacuju želje i potrebe svoje djece jer se novonastala situacija ne uklapa u njihovu sliku djece kakvu žele.

„Zašutjeli su me govoreći mi neka ne govorim glasno, neka ne govorim ako mi se ne obrate, neka ne govorim jer to ne priliči djevojci iz fine kuće.“

„Tata moje stanje voli nazivati nesrećom i to me neprestano tjera da se u sebi smijem i istodobno kopnim od saznanja da ono sto se događa meni, u mom životu i duboko u mojoj utrobi, otac naziva svojom nesrećom. Običnom povratno-posvojnom zamjenicom, on umanjuje moju patnju. Mama je podijeljena osoba i danas djeluje kao ona mama koja se nada da će čudotvorna liječnica izliječiti njezinu djevojčicu.“

No razlika je ključna – Klarini roditelji, premda uz otpor, u jednom trenutku shvaćaju da je njihovo dijete važnije od mišljenja okoline. Srnina obitelj to ne uspijeva, a cijena je previsoka. Majda nas ovim kontrastom tjera na promišljanje: Gdje smo mi kao društvo danas?

„Nitko od nas ne polazi od onog drugoga, svi polazimo od sebe.“

Jesmo li se doista odmaknuli od vremena Srne ili i dalje živimo njezine priče – samo u modernijim kulisama? Jesu li napredak znanosti, moderni psihijatrijski pristupi dovoljni? Sporedni likovi poput Adama, Tjashe i njihove sudbine vrište ne, nije dovoljno. I danas, nažalost, postoje brojne „Srninine“ sudbine, obitelji i pojedinci koji plaćaju previsoku cijenu neprihvaćanja. Tometić nam nudi dva scenarija – jedan scenarij pokazuje kamo vodi odbacivanje i drugi koji pokazuje snagu prihvaćanja. A na nama je da biramo želimo li biti društvo koje ubija različitost ili društvo koje grli tuđu „krokodilsku kožu“ i daje prostora pojedincu da manifestira svoje ja.

Zanimljivo je kako autorica koristi simboliku trenutka kada Klara shvaća da nije sama – u ordinaciji u samom jeku pandemije koronavirusa. Pandemije koja je zasjenila mnoge druge društvene probleme, a možda čak i prikrila one još opasnije. Jer paralelno s njom odvija se jedna tiša, podmuklija pandemija – pandemija otuđenosti i „krokodilske kože“, poremećaj današnjice koji poprima svjetske razmjere.

„Nitko ne nosi zaštitne maske iako nam svima prijeti smrt od Covida-19. Ovdje je svaka druga smrt puno dominantnija.“

Intertekstualnost – književne poveznice Majde Tometić

Nadalje, ono što posebno volimo kod Tometićina stila pisanja jest intertekstualnost. Likovi „Podstanarki“ nose se s osobnim dramama, već ih autorica postupno oblači u slojeve književne tradicije. Svaki dio romana započinje citatom iz klasične literature, a likovi nose imena književnih junakinja. Taj postupak ne služi samo kao stilski začin, nego kao poziv na dublje čitanje, traženje poveznica između prošlih književnih likova i današnjih problema.

U novom romanu „U koži krokodila“ već nas na prvoj stranici čeka izazov – Srna, lik iz pripovijetke Dinka Šimunovića, reinterpretirana je u igri želje: Srna prolazi ispod duge i želi biti sin. Intertekstualnost postaje ovdje temeljna strategija: autorica poziva čitatelja da promišlja o kontinuitetu marginaliziranih iskustava, postavljajući Srnu ne kao arhetip iz prošlosti, već kao simbol svih onih koji nose „krivu kožu“. Slanje poruke da suvremeni „krokodili“ – zbunjeni, neprihvaćeni, ranjeni – nisu sami, i da veličina jednog romana leži u sposobnosti da reinterpretacijom stare priče otvori vrata empatiji i razumijevanju.

Zašto vrijedi čitati  „U koži krokodila“

Kao i u prethodnom romanu, Tometić ne nudi laka rješenja nii površna objašnjenja. Autorica uspijeva složeni psihološki i identitetski problem razložiti na način koji je čitatelju razumljiv, pristupačan i, iznad svega, duboko emotivan. Ona piše iskreno, slojevito i s empatijom, otvarajući prostor za dijalog o temi koja i dalje izaziva nerazumijevanje i stigmu. Njezine riječi dotiču jednako roditelje – jer Klara i Srna mogu biti i vaša djeca – ali i širu publiku, jer one mogu biti vaše sestre, prijateljice, znanice a vaša potpora može biti upravo ono što će im spasiti život.

Majda Tometić nije autorica koja će vam ponuditi lagano štivo za bijeg od stvarnosti. Ove knjige nisu samo priče o pojedincima, nego ogledala u kojima se lako može prepoznati naše društvo – sa svim svojim predrasudama, očekivanjima i tišinama. Tometić nas podsjeća da književnost nije tu da nas uspava, nego da nas probudi. Zato čitajte Majdu Tometić – jer njezini romani nisu samo književnost, oni su poziv na empatiju, razumijevanje i promjenu.

 Knjiga je dostupna na:

https://katalogic.info/product/ majda-tometic-u-kozi-krokodila/

Format: 15,5×22 cm

ISBN 978-953-7284-63-3

Cijena: 17,10 €

Uvez: meki s klapnama, crno-bijelo

Izdavač: Naklada Nika

Broj stranica: 160