Recenzija romana Kuća za ptice, autorice Eve Meijer

Otkrijte ljepotu prirode i zaljubite se svakog dana nanovo u nju.

Radnja nije lepršava ni lagana, što bi se iz samog naslova moglo naslutiti, nego se između redaka i mogu iščitavati teški, nedorečeni obiteljski odnosi, ratom uskraćen život, izgubljene radosti i užici, nemjerljiv gubitak koji proizlazi iz svega toga, a osjećaji se zapravo sakrivaju i čovjek mora dalje, ne priznajući pred drugima svoju bol:

 ,,svjetlo se preda mnom raspada na dijelove, u vatri se lomi komad drva.”

Tko je zapravo Len Howard?

Da vam govorim o prijateljima glavnoga lika: Belli, Billyju, Charlesu, Donnyju, Dorici, Jakobu, Nori, Mirandi, Peteru, Petrusu ili Terri, vjerojatno biste (i s pravim razlogom) pomislili da je ona vrlo društvena osoba. No nadodala bih da društvu pripadaju i: Bor, Breza, Crnko, Ćelavko, Džoker, Flek, Jednooka, Jednooka II, Lopović, Lutka, Ljepotan, Metlica, Mušica, Pahulja, Sivka, Tinky, Tipsey, Tinky, Zelenka, Zvjezdica… Tad biste ipak posumnjali da je riječ o kakvom drugom svijetu, npr. životinjskome, odnosno u ovome slučaju ptičjem.

Glavni nam je akter radnje upravo Len Howard, za kog bi isprva čitatelj pomislio da je riječ o muškome liku, no to je samo pseudonim iza kojeg se krije amaterka ljubiteljica ptica i istražiteljica Gwendolen, nazivana od milja još i Gwen, Len, Lennie… 

Zanimljiv je opis suparničkog odnosa Jednooke i Zvjezdice, jer se obje bore za naklonost Ćelavka, gotovo identično ljudima. Radnja se prati rascjepkano i nekronološki od 1900. do 1973., a prati Gwendolenino odrastanje i sazrijevanje. Osim ljubavi prema prirodi i životinjama, glavni je lik obogaćen talentom za sviranje violine i klavira, a i želi napustiti rodno mjesto radi položaja u konzervatoriju. Obitelj katkad podupire njezin talent, no zapravo ne želi udovoljiti toj želji za odlaskom na konzervatorij u London i napuštanje obitelji. Njezino sviranje violine i klavira prati svjetske kompozicije, npr. Marš buha, Za Elizu, Turski marš, a neizostavni su autori Mozart, Haydn, Čajkovski, Satie. Gwendolen u mladenačkim godinama vodi snažna želja da živi samostalno, da ima vlastiti život. Opisuju se mladenačke zaljubljenosti te ljubavna razočaranja i patnja, kojih ne nedostaje ne i odrasloj dobi. Zanimljivi su fikcijski i biografski detalji iz života ove poznate engleske amaterske botaničarke i istražiteljice te autorice koja izmiče tradicionalnim ulogama. Na prosidbu je odgovorila odlučnim ,,ne” jer je život pretpostavila nečem drugom, ideji / snu koji se možda ne bi ostvario ako bi joj brak stajao na tom putu. Sve je iznenadila napustivši konzervatorij, u kojem je velikom mukom zavrijedila mjesto, a iz obitelji je neprestano doživljavala prkos i svojevrsno prepucavanje tko koga dulje nije došao posjetiti…

Gwendolenino sviranje opisuje jedan uzvišen osjećaj koji istodobno povezuje njezinu ljubav prema glazbi s ljubavlju prema pticama, koje neizbježno želi zaštititi.

,,Sviranje je poput letenja: visina, brzina, lakoća, povjerenje u ideju da je magično zadrživo, poznato, sve dok traje.”

Stvaranje glazbe neponovljiv je trenutak u kojem glazbenici izlažu svoje srce i talent te riskiraju nerazumijevanje publike, no zapravo je važno:

,,Ako ništa ne stavim na kocku, ništa se neće ni dogoditi.”

U trenutku velikoga gubitka i nemogućnosti ikakvog upliva ili upletanja jer je svemu već kraj, Gwendolen zaključuje da:

,,Svatko zna da se nevinost ne može dokazati.”

Mogu se shvatiti muško-ženski odnosi i preko duhovitih crtica, no cijela se filozofija braka svodi na jednostavno pitanje i još jednostavniji odgovor koji ne dobivamo:

,,Voli li i on tebe?” 

U onima oko nas važno je pronaći potporu, toplinu i razumijevanje, upravo onaj osjećaj:

,,Kao da me razumije, često i prije mene same.”

Zašto bih preporučila ovaj roman

Proljetna nota i nada u dobru budućnost iščitava se iz vizualnih motiva (imena likova, ali i ponavljanje roza boje, ponajviše ružičasto nebo) te nas poziva da u svojim svakodnevnim postupcima pazimo na malena stvorenja oko sebe bez kojih ne postojimo i koji ne postoje bez nas.