Otok otkucaja srca – naučite slušati vlastito srce
Srce....
“Baš svi ga imamo u grudima, bez iznimke. A opet, svi ga drukčije čujemo.“
Fizički, srce je samo mišić, organ koji neumorno kuca, danju i noću, održavajući nas živima. No, već od najranijih civilizacija, srce je za nas bilo mnogo više – bilo je dom osjećaja, spremište ljubavi, boli, sjećanja i nada. Srce je postalo hram naše duše.
U knjizi "Otok otkucaja srca" Laura Imai Messina nas vodi u svijet u kojem ti otkucaji nisu samo biološki ritam, nego postaju trag, poruka, poveznica između onoga što smo izgubili i onoga što još možemo voljeti ako si damo priliku. Nježno i poetski, autorica nas podsjeća da u svakom otkucaju nosimo priču, da otkucaji nisu samo znak života, već i znak ljubavi, tuge, snova i nade. Ima li ljepšeg i spokojnijeg trenutka od onoga kad legnemo uz voljenu osobu i osluškujemo srce koje kuca?
„Znanstvenici sa Sveučilišta u Kaliforniji otkrili su da srca zaljubljenih kucaju jednakim ritmom dok sjede jedno pored drugog i gledaju se u oči. Usklađuju se kao da plešu.“
Priča o Shuichiju, srednjovječnom autoru dječjih knjiga kojeg je obilježila osobna tragedija i dječaku Kenti, sa sobom provlači i pitanje sreće. Shuichija su od malena tetošili kako bi bio savršeno bezuvjetno sretan, jer je njegova majka silno strahovala da njegovo maleno srce s urođenom manom ne podnese tugu, razočaranje. Sam se uvjerio da je voljeti prijetnja.
„Rođenje sina, baš kao i ljubav, novo prijateljstvo: Shuichi je sve to vidio kao prijetnju. Što više ljudi dodaješ, to se sreća više usitnjava. Što je više ljudi, to je teže biti sretan – povjerio se jednom doktoru.
Naravno, kada širimo raspon svojih osjećaja, statistika nije na našoj strani. Apsolutnu sreću više ne možemo postići – odgovorio je liječnik. Ako smo uopće i prije, sami, mogli biti potpuno sretni.“
Ali život nas često ne štedi i gubitci, koliko god teški bili, nisu razlog za odustajanje. Laura Imai Messina nenametljivo sugerira da srce nikada ne bi trebalo biti zatvoreno. Jer, čak i nakon gubitka, ono pamti kako je voljeti. Čak i kad mislimo da je sve tišina, u nama još odzvanja otkucaj, melodija srca naših dragih, i dalje postoji mogućnost za novi početak.
Je li sreća nešto izvanjsko, što moramo čekati? Ili je to stanje koje sami možemo izgraditi? Potražite odgovore na ova pitanja među sitnim životnim mudrostima u retcima ovog romana i ne zaboravite:
„Da bi bio sretan, najprije moraš zamisliti da si sretan.“
„Sreća se dogodi kada od malo napraviš puno.“
„Staklo se popravlja staklom, pamuk pamukom, meso mesom. Jednako tako, svaki autentični osjećaj mora započeti i završiti u sebi, kako bi radost bila neovisna o tome što će reći svijet, kako sreća ne bi ovisila ni o kome drugome. Uvijek vani tražimo nešto što već nosimo u sebi. Prvi je korak najteži: shvatiti što je uopće to što u sebi nosimo.“
Zato, dragi čitatelji, ne čuvajte svoje srce, prepustite se – neka slobodno kuca, neka voli, neka pati – ali dajte mu priliku da pronađe sreću kao što ju je pronašao Shuichi. Nakon ovog romana poželjet ćete zagrliti snažno svoje voljene i prepustiti se melodiji njihova srca jer život je, kako nas podsjeća Laura Imai Messina, samo treptaj vrijedan rizika, ako je cijena sreća.
doki doki – zvuk je usplahirenog, radosnog, poletnog srca koje uči o životu i želimo vam puno doki doki zvukova ovo ljeto. A ako želite otkriti ostale zvukove srca na japanskom požurite se na police po ovu književnu poslasticu u izdanju Frakture.
