ČITAJMOHRAUTORE

Recenzija romana Crvena Voda Jurice Pavičića

Published on

Recenzija Crvena voda
Roman Crvena voda
Krvava mrlja. Boja na platnu. Odraz sutona u jezeru. Proliveno crno vino na stolnjaku. Koja je vaša asocijacija na sintagmu iz naslova: „crvena voda“? Uronite u radnju koji počinje kao obiteljska drama u potrazi za izgubljenom kćeri, a obogaćuje se psihološkom karakterizacijom mladih i roditelja, ljudi koji slijede zakon i onih koji žive izvan njega, te svakom stranicom postaje napetija, pozivajući čitatelja na kriminalistički uvid u svijest osobe, obitelji, mjesta, nacije.

Upoznajemo obitelj Vela: majka Vesna, otac Jakov te Silva i Mate, 17-godišnji blizanci iz Mista. Karizmatična Silva voljela je zabavu i, unatoč vezi s Branom, provela je noć s Adrijanom. Nakon toga što se sljedećeg dana nije pojavila ni na ručku, obitelj se zabrinula pa je počela tražiti. Pri javljanju u policiju smatralo se da je to tipičan bijeg tinejdžerice te da će se ubrzo vratiti. Poslije se saznalo da je imala sa sobom i dokumente i ušteđevinu, što je sugeriralo dugoročno planiranje bijega. Svakom stranicom i svakim poglavljem raste napetost i raspleće se radnja te se prati sudbina nekoliko važnih likova tijekom tri desetljeća.

Blizanac Mate jedini je ustrajao u potrazi za sestrom i nije dopustio da itko okalja ideju o njoj, iako nije razumio mnogo detalja koji su se počeli otkrivati o Silvi. Posvetio je cijeli život potrazi, uklapao je svoje poslovne obveze i putove u privatnu istragu i pohod. Oženio se lijepom Doris i dobio nestašnu kćer Tinu, koja je bolno podsjećala na njegovu nestalu sestru bliznakinju. Prilikom istrage javila se očevitkinja koja je vidjela Silvu na autobusnom kolodvoru prilikom kupnje karte, odnosno u redu za čekanje, te se time zaključio slučaj tinejdžerice koja je prkosno napustila svoj roditeljski dom pa se više tipično i bezobzirno nije nikom javila. Svjedokinja Elda pojavila se i kasnije u radnji u novome ruhu; kao što je bila ključna u istrazi devedesetih, tako se godinama poslije pokazala kao bitan lik. Mate i Doris „slagali su se ljudski, roditeljski, politički. Još mu se sviđala kao ženska. Mogao je s njom pričati o svemu – samo ne o tome. Sve oko Silve postalo je njegova supružnička tajna“, a nažalost njihov brak, obavijen duhom nestale sestre, nije bio dovoljno jak da nadvlada tajne i razočaranja.

Vesna, majka Silvi i Mati, radila je kao učiteljica geografije, no izgubila je kompas nakon odlaska kćeri i pokazivala je sve manje strpljenja pri radu s učenicima. Prvom se prilikom umirovila. Njezin je tvrdi stav oduvijek bio da se „sve mora žrtvovati kad je jedan od nas u nevolji“, a sretan joj je brak okončao nestankom kćeri i nemogućnošću muža Jakova da išta poduzme po tome pitanju. Nakon rastave Jakov se odselio u Split. „Predugo je živio u sretnom braku, a sretni brak uvijek sasiječe čovjeku potrebu za drugim ljudima.“ Nakon pronalaska Silve Vesna se također odselila u stan pa time razriješila i zadnje spone koje su njezinu obitelj vezale uz Misto. Slično kao oltar koji čuvamo u spomen na voljene, Mate je pamtio uspomenu na svoju rodnu kuću.

„Gledajući kuću, Mate se osjećao nestvarno. Bila je to ista ta kuća, kuća koju je pamtio. A opet – bila je drukčija. Činilo mu se da gleda blizanku vlastite rodne kuće, blizanku koju je netko razdvojio kod rođenja, pa je sad prvi put vidi, prepoznaje sličnosti, ali savršeno jasno zna da ta kuća nije ona koju poznaje.“

Otac Jakov imao je različite hobije, zaokupljao se fizičkim aktivnostima te ručnim radom pokušao sam sebi pomoći u nošenju s teškom situacijom: novosti koje je otkrio o kćerinu životu, te njezino inatljivo nejavljanje. Na početku je entuzijastično odlazio u udaljena mjesta radi lijepljenja letaka pozivajući javnost na pomoć i informacije, no izostanak ikakvog kontakta razljutila ga je i rastužila te je donio zaključak da je to tipičan Silvin postupak. Svoju je simpatičnost i karizmatičnost bila koristila za lagan izlaz iz teškoća i problema. Jakov je „razumio da neki put nema gore nevolje nego što ti donese lijepo lice“.

Obitelj Rokova druga je važna obitelj koja je ključna za radnju. Brane Rokov bio je u vezi sa Silvom. U noći njezina nestanka putovao je autobusom iz Rijeke do Mista i samim je time osigurao alibi za nestanak djevojke, otmicu, ubojstvo ili štogod četvrto za što je mogao biti optužen. Sin je jedinac kojeg su otac i mati voljeli i štitili, u njega je cijelo Misto polagalo nade kao savršenog zeta Velinima, a ostao je cijelog života nesretno zaljubljen u Silvu. Poput dragocjenog blaga štovao je oltar sa slikom zavodljive djevojke i vjerno čuvao uspomenu na njezin život, ne dopuštajući tajanstvenom slučaju nikakav drugi ishod.

Javnost je od početka imala svojeg krivca kojeg je smatrala očigledno odgovornim, a to se nije libila ni pokazati. To je bio mladić s kojim je Silva provela, na kraju se saznalo, svoju posljednju večer. Adrijan je stoički trpio osudu obitelji, prijatelja, roditelja, cijeloga Mista, proklinjući tinejdžersku požudu koja ga je dovela u tu situaciju. S obzirom na političke promjene i rat koji je buknuo, Adrijan je svukao odijelo krivca i odjenuo vojnu odoru u kojoj je zaslužio pohvale ratnog junaka. Redci romana neka otkriju je li ipak našao svojevrsni spas u vrlo neobičnoj situaciji.

„Adrijan je bio dobar ratu, ali je i rat bio dobar Adrijanu. Uživao je u anonimnosti, u podrazumijevanom poštovanju. Adrijan je volio tog novog sebe kojeg je stvorio u četiri ratne godine.“

Još istaknimo dva važna lika u promijenjenoj ulozi. Na početku radnje diler Cvitko otkriven je kao mutan kontakt u Silvinu đačkom životu, sumnjivih aktivnosti i zaslužan za raspačavanje droge. Nakon što je postao bojnik Mario Cvitković, nastavio je svojom karizmom i požrtvovnošću upražnjavati mjesto među politički važnim i utjecajnim osobama u poslijeratnim vremenima.

„Vojnici su ga voljeli. S Cvitkom ljudi su se osjećali sigurno. Brzo je mislio. Brzo donosio odluke. Kad bi ih donio, nije ih mijenjao. Kad je bilo gusto, išao bi prvi. Znao se suprotstaviti nadređenima…“

Gorki Šain, policajac i istražitelj Silvina slučaja, podoban u jednome političkome sustavu, u drugome je promijenio zvanje „jer mu nije odgovaralo okružje“ te je postao posrednik u prodavanju nekretninama. Saznajte što ga je dovelo nakon više od dvaju desetljeća u Misto i je li uspio, kao civil, riješiti Silvin slučaj.

„Imao je slonovsko pamćenje što mu pomaže u ovom poslu, kao što je pomagalo i u onom bivšem. Pamti sve pa i ono što ne treba.“

Roman prati radnju dvadeset sedam godina, u kojima nije važan samo nestanak Silve Vele, nego se iznose ponašanja i razmišljanja likova koji odrastaju i stare u promijenjenim državnim ustrojstvima, novim političkim podobnostima te funkcijama i (ne)zaposlenosti. Na razini države dolazilo je do privatizacije, prodaje nasljedstva radi ulaganja stranih tvrtki u gradnju ekskluzivnih odmarališta i hotela. Prilikom takvih radova pronađen je ključ za rješenje slučaja Silve Vele. U ovoj životnoj priči svakog je lika snašla više ili manje gorka sudbina, a vi pronađite onog s kojom se možete najbolje poistovjetiti.

Roman je istkan kriminalističkom napetosti i svojevrsno je ogledalo vremena, prostora, društva… Je li vam ovaj krimić već pao u ruke? Prepoznajete li autentičnost društva ili likova u Pavičićevoj priči? Slažete li se s raspletima koji su pred vama? Pišite nam na [email protected] ili nam se javite putom društvenih mreža. Zanimljive osvrte podijelit ćemo s vjernim pratiteljima.