Divna je spoznaja da se neki posvemašnji neznanac u dalekom kutku svijeta molio za njezino dobro.

„… divna je spoznaja da se neki posvemašnji neznanac u dalekom kutku svijeta molio za njezino dobro…“ Koliko smo svjesni da nehotice jedan osmijeh može uljepšati život, a katkad kratak pogled na tmurno lice nesvjesno uznemiri okolinu spremnu na suosjećanje i bez znanja što se zaista krije iza takva pogleda…

Čitatelji već upoznati s Elifinim stilom pisanja i ovoga puta ostat će zadivljeni. Izmjenjivanje prošlosti i sadašnjosti, davnog 13. i bliskog nam 21. stoljeća, miješanje vizija, stvarnosti, snova i stavova, obogaćuju čitatelja koji pušta pripovjednom slijedu da mu otvara vidike. Zapitajmo se „nije li jedna od vrlina dobre književnosti povezivanje ljudi s dalekim zemljama i kulturama“ i uronimo u svijet davnog srednjovjekovnog pjevanja, rituala, susreta, razmirica i rješavanja sukoba, koji se isprepleće sa suvremenim pojmovima obitelji, obveza i prava te ponajviše vjere, duhovnosti i ljubavi.

Na početku radnje upoznaje se peteročlana obitelj: majka Ella, otac David, najstarija kći Jeannette te blizanci Orly i Avi. O najmlađima tijekom radnje saznajemo usputne zdravstvene i školske probleme s kojima se mladi neizbježno susreću, no ono zbog čega obitelj ostane šokirana Jeannetteina je ideja o udaji za mladića Scotta. Zato se otvaraju pitanja kad je „pravo“ vrijeme za brak, koliko upliva trebaju roditelji imati u odluke svoje djece, sprečavaju li roditelji svoju djecu da ne ponove svoje pogreške ili ih prema istima guraju… Svatko će povući svoj potez, a trebali bismo se složiti s Davidovim riječima koji se „oduvijek ponosio time da je slobodouman i obrazovan otac koji u kući izbjegava negativne primjedbe glede rase, vjere ili spola.“ Ellina se svijest uzdrmala i pojavio se snažan nagon za zaštitom svojeg djeteta koji ju je naveo na telefonski poziv Scottu. Poziv koji bolje da nije obavila… A možda je upravo taj poziv bio domino-učinak i pokretač ostatka e-poruka i djelovanja. Dok se otvaraju bojišta u odnosima između roditelja i djece, Ella se povlači u svijet koji joj otvara priča unutar priče pod nazivom „Slatko bogohulje“, tekst na koji je dobila zadatak napisati recenziju. Slijedom radnje možemo pratiti vezu majke i kćeri koja će ostati ojačana jednom jednostavnom rečenicom… „ja sam nesretna“, priznanjem izrečenim iznenada, nesvjesno i tiho, a tako bolno.

Svako poglavlje romana ima datum i (pod)naslov s imenima likova koji se odijevaju u ruho pripovjedača i iznose svoje osjećaje i misli. Katkad se prate različiti likovi u istim događajima, pa nam otkrivaju prijeko potrebnu drugu perspektivu. Čitanjem upoznajte živote Pustinjske ruže, prosjaka, učenika, učitelja, mistika, derviša, njihovih žena, ali ponajviše Rumija i Šemsa, te pronađite vezu između njihovih davnih sudbina s onim suvremenim sudbinama Elle i Aziza. Sama Ella na prekretnici se četrdesetog rođendana pita je li sretna, ispunjena, voljena, a odgovore traži s pomoću jednog derviša: skitnice koju okolina osuđuje zbog neobičnih stavova i lutalice poslane poput kušnje velikom i uzornom učitelju Rumiju. Iz sudbonosnog susreta izrodit će se jedno snažno prijateljstvo i potpora, ali nažalost i ljubomora bližnjih. Jesu li životi Elle i Aziza nalik na nekoliko stoljeća starije sudbine Šemsa i Rumija, s obzirom na pomoć koju su pružili jedno drugome na životnome putu? Može li nam neznanac pružiti iskreno razumijevanje i ljubav za razliku od bliskih ljudi i prijatelja? Je li Šems otvorio Rumijevo srce običnim ljudima kako bi im mogao podijeliti svoje poznato učenje ili je Rumi pokazao Šemsu da ne treba lutati, da je napokon našao mjesto za puštanje korijenja te kolika je važnost pravila? Virtualan susret dvaju likova, Elle i Aziza, nesretne četrdesetogodišnje kućanice i lutalice avanturista fotografa, zadire u rutinsku svakodnevicu i preokreće živote iz temelja. Trebamo li se zapitati koliko društvo i osuda okoline upravljaju nečijim postupcima? Postoji li kakva temeljna razlika između ljudi ili smo isti, pokreću li nas iste svevremenske želje za priznanjem, uspjehom, ljubavi, obitelji, prijateljima?

Možda osudite Ellu ili Šemsa, Aziza ili Rumija, možda u svom srcu nađete oprost za njihove postupke, a možda vam upravo duhovan i mističan svijet likova iz 13. stoljeća bude zanimljiv pa se odvažite krenuti u pustolovinu za četrdeset pravila ljubavi, možda ih i zapišete, zapamtite, slijedite…

·        Ne boj se kamo će te cesta odvesti. Usredotoči se radije na prvi korak. To je najteži dio i to je ono za što si ti odgovorna. Jednom kad napraviš taj korak, pusti neka sve čini što prirodno čini i ostalo će uslijediti. Ne prepuštaj se bujici. Budi bujica.

·        Većina problema u svijetu potječe od jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikad ne uzimaj riječi zdravo za gotovo. Kad zakoračiš u područje ljubavi, jezik kakav poznajemo postaje zastario. Ono što se ne može pretočiti u riječi može se spoznati samo šutnjom.

„Ni kapljica ljubaznosti ni mrvica zla neće biti neuzvraćena.“ Neizbježnom mi se čini ona poznata poslovica da ne sudimo nekoga u čijim cipelama nismo prešli milijun koraka… Zaronite u prepoznatljiv stil paralelnih radnji, plovite razdobljima te pratite sudbine likova. Nađimo se ponovno u priči koja podjednako pripada i srcu i razumu. Pišite nam na [email protected] ili nam se javite putom društvenih mreža. Zanimljive osvrte podijelit ćemo s vjernim pratiteljima.