Putuj s knjigom -„Šuma u kući“

Dok jesen pokazuje svoje zadnje note raskoši i polako ostavlja pozornicu zimi u meni još žive prizori mog jesenskog bijega i knjige koja ga je obilježila. Putovanje s knjigom nije bijeg od stvarnosti — to je način da je malo bolje razumijemo. Postoje mjesta koja nas jednostavno uspore, knjiga nas otvori, a zajedno stvaraju prostor u kojem se lakše sabere ono što inače klizi kroz prste. Tada se putovanje pretvori u čitanje, a čitanje u putovanje. Koje je mjesto postalo moje jesensko utočište i i kako je upravo ono oblikovalo moj doživljaj knjige „Šuma u kući“ — pročitajte u nastavku ove putopisne preporuke.

Putuj s knjigom – jezero Jasna kao kulisa romana „Šuma u kući“

Slovenija – mala po karti, ali beskrajno bogata slikovitim krajolicima – poziva nas da zastanemo, udahnemo i prepustimo se njezinoj prirodnoj čaroliji, naravno, uz dobru knjigu. Vijugave ulice, miris šume, pogled na planine i strahopoštovanje koje osjećamo prema tim divovima prirode tvore prizor koji dira u dušu. Taj sam krajolik upijala sa sjedišta svog automobila, dok se nisam našla ispred malog jezera okruženog šumama. Znala sam da će to biti moje utočište idućih nekoliko sunčanih sati i sljedećih dana.

Jezero Jasna nalazi se na samom ulazu u Kranjsku Goru, na mjestu gdje započinje cesta prema prijevoju Vršič. Do njega je nevjerojatno lako doći — čak i ako ste prvi put u tom kraju, baš kao što sam i ja tada bila. Bilo da dolazite autom, biciklom ili pješice, jezero Jasna je jedno od onih mjesta koje vas dočekaju bez žurbe i komplikacija. Jesen tamo postaje platno na kojem se zrcale sve nijanse zlata, bakra i tišine. Tamo priroda šapće sporije, voda smiruje misli, a svaka stranica knjige dobiva novu dubinu. Dva kristalna jezera, spojena drvenim mostićima, okružena planinama koje se zrcale na površini poput slike. Dok šetate oko jasne vode, stalno ćete nalaziti male pažljivo uređene kutke koji pozivaju da zastanete, udahnete i jednostavno budete prisutni.

I ono najljepše: mala knjižnica na otvorenom

Usred te prirodne raskoši nalazi se pravi mali dragulj — otvorena knjižnica. Drvena kućica prepuna knjiga stoji tik uz jezero, kao nježan podsjetnik da se čitanje najljepše doživljava kada je upareno s prirodom. Možete uzeti knjigu, razmijeniti je, ostaviti svoju… ili jednostavno sjesti na jednu od klupa pored nje i uživati u stranici, dvije uz zvuk vode i šuštanje lišća. To je mjesto na kojem se riječi i priroda prirodno dodiruju, gdje je svaka knjiga još malo ljepša samo zato što je čitate vani.

Ako postoji savršena kulisa za „Šumu u kući“, meni je Jasna upravo to. Ne moramo se svi složiti oko tišine - ali u onoj istoj koju sam vidjela oko sebe, prepoznala sam tišinu iz knjige - ona nije bila prazna, nego puna značenja, boli i tuge.

Kako sam doživjela „Šumu“ u šumi?

„Šuma u kući” Alene Mornštajnove pripada onim tihim romanima koji vas osvoje lagano već na prvim stranicama, a potresu snažno. To je priča o obitelji, o tišinama koje se prenose kroz generacije, o onome što ostaje neizgovoreno, ali nikada nezapaženo. Istina se u romanu raspleće polako, nevinim glasom djevojčice, kroz njezine osjećaje viška, manje vrijednosti i nepripadanja — osjećaje koje joj je upravo obitelj nametnula. Nećete moći a da ih i sami ne osjetite.

„Curice koje rade probleme ne zaslužuju ljubav.“

Svi zaslužujemo ljubav. Čitajući ovu intimnu ispovijest obuzet će vas tuga i bijes, pitat ćete se zašto jedno malo ljudsko biće uopće to mora osjećati i proživljavati. Zašto umjesto toplog zagrljaja svoje obitelji utjehu traži u imaginarnoj prijateljici Moniki i knjigama koje zajedno čitaju?

„Tada sam prvi put pomislila da sam im teret. Da im zapravo uopće nisam potrebna. Da nema mene, mama ne bi bila tako umorna, a baka me ne bi morala čuvati i dolaziti po mene u školu. Jednostavno bi im bilo bolje bez mene.“

Obitelj bi trebala biti naše prvo utočište, a ne čudovište. Učiti nas da volimo sebe, da volimo druge, da se izrazimo, da budemo svoji. A ova je djevojčica naučila suprotno: nismo vrijedni ako se ne pretvaramo, ne lažemo, ne glumimo i ne podredimo se drugima.

„U školi sam bila Esterina sjena. Moje se pravo ja nije stiglo oblikovati. Bila sam odraz u zrcalu. Mijenjala sam se prema očekivanju osobe koja bi me gledala, jer sam htjela svima udovoljiti. Mislila sam, ako budem onakva kakvu ljudi žele, ako budem govorila ono što žele čuti, prihvatit će me.

Ne, nisam se tada voljela, a ne volim se ni sad.“

Mornštajnova stvara šumu koja nije samo mjesto nego osjećaj — mrak koji se polako zatvara oko djevojčice, baš kao strah koji dijete ne zna imenovati. Tišina u romanu nije praznina nego prisutnost; ona je stalni suputnik koji je obavija i promatra. Autorica se vješto poigrava zvukovima, a pripovijedanje prati ritam koji postaje jezgra njezina straha: „tup, tup, tup”.

To nije samo zvuk. To je dječji doživljaj šume — onaj trenutak kada ne znaš je li to tvoje srce, netko iza tebe ili samo grančica pod nečijim korakom. „Tup, tup, tup” provlači se kroz roman kao ritam koji prati svaku neizgovorenu misao i svaku emociju. Upravo zato knjiga djeluje toliko snažno: jer govori tiho, ali svaka njezina tišina nosi težinu.

U posljednje vrijeme redom čitam priče koje su izgovorene glasom onih najranjivijih, djece. Svakog puta ostanem sve zapanjenija, pod sve snažnijim dojmom. Djeca, bića koja svijet gledaju bez predrasuda i zlobe, koja su sposobna voljeti najčišće i najjednostavnije, često nose najpotresnije priče. Upravo njihovi glasovi najjasnije osuđuju naše društvo — društvo koje, na bezbroj načina, uspije ugasiti ono dobro u njima prije nego što je stiglo uopće procvjetati.

Kakvo smo mi društvo ako ne možemo zaštititi one najosjetljivije? Ako im prva linija nesreće postane ona koja bi trebala biti njihovo sklonište — obitelj?

„Iz vlastitog iskustva znala sam da bližnji mogu najviše povrijediti – nehotice ili namjerno.“

„Šuma u kući” je knjiga koja traži da usporite, razmislite — a uz jezero Jasna to je došlo sasvim prirodno. Ona govori o skrivenim ranama, a ta ista tišina prirode otvara nam prostor da razmislimo o vlastitim šumama koje nosimo i koje nas nečujno prate. „… tup, tup, tup“. Topla preporuka za čitanje.