Neki nas ljudi razvesele svojim dolaskom, a drugi svojim odlaskom. Isto je i s gradovima, odnosno mjestima.

Stiže nam ljeto… A s njim sunce, cvrčci, miris soli, užareni asfalt, sve što nas, osobito ljeti, podsjeća na to tko smo bili prije nego što smo odrasli. Upravo tim osjećajem vodi nas sasvim prikladno naslovljen roman Ankice Tomić. „Naročito ljeti“ naslov je koji bi u slobodnom „prijevodu“ bio „malo morgen“, malo sutra ili „milo, zaboravi na to“. Kako djetetu objasniti životne prekretnice, seobe, gubitak, smrt, a zapravo to isto dijete uči iz primjera odraslih i iskustvom koje se ispisuje i upisuje pogledom na taj čudan svijet u koji ulazi i kroči sve dublje svakim danom i proslavljenim rođendanom.

„Tata, oćete i vi nama kupit takav brod?“ pitam ga. „Naročito ljeti“, odgovara tata, što ima otprilike isto značenje kao i „kad na vrbi rodi grožđe“ ili (još jedna njegova omiljena) „kad prdne Che Guevara“.

Koje teme birate za čitanje? Jesu li to lagane, opuštajuće priče u skladu s trenutačnim raspoloženjem? Čini li vam se da odrastanje ili zbunjenost pred svijetom odraslih nisu baš teme za dane mirisne na sol i cvat lipe? Varate se. Roman „Naročito ljeti“ lagano je štivo koje suptilno uvodi ozbiljne teme, bilo da je riječ o učestaloj selidbi, ocrtanim odnosima između muškaraca i žena ili problema s kojima se suočavaju klinci tijekom odrastanja. Jezik je jednostavan i brzo se čita.

Nađete li se ovog ljeta u blizini kakvih, još bolje i hrvatskih, otoka, možda vam ovo djelo pruži zabavan pogled na život drugih ljudi i podsjeti vas na jezične ljepote manje urbanih sredina. Ako ste, poput malene Ankice (ali i mene) suđene ptice selice, onda vas čeka nevin dječji pogled na odrasle, komunikaciju i dogodovštine bez kojih život jednostavno ne bi bio lijep i ispunjen – savršeno štivo za sunčane dane, naročito ljeti.

Neki nas ljudi razvesele svojim dolaskom, a drugi svojim odlaskom. Isto je i s gradovima, odnosno mjestima. Katkad nas veseli ponovni dolazak u isti grad ili rodno mjesto, a katkad nas obuzme mučnina i sjeta.

„Oblizivala sam se od gušta, no snijeg mi se lijepio za rukavice i topio pod dodirom… Na vrhu kažiprsta ostao je samo mokri trag. Suza za mojim radosnim zimama.“

Koje je to emocionalno ili stvarno mjesto koje je vaše utočište? Koje to uspomene čuvate kao najveće dragocjenosti i nitko vam ih ne može oduzeti, a znaju vas iz vedra neba dočekati i iznenaditi svojom silinom? Pišite nam na [email protected] ili nam se javite putom društvenih mreža. Zanimljive osvrte podijelit ćemo s vjernim pratiteljima.