Recenzija romana Svježa voda za cvijeće - „Ako je život samo put, posadimo na tom putu cvijeće“🌸
Citat koji sažima nježnost i snagu romana „Svježa voda za cvijeće“.
Zamirisalo je proljeće u Osijeku. Zrak je lagano zadrhtao pod težinom mirisa procvalih stabala i tihe čežnje koju nosi ovo doba godine. Prošlo je više od godinu dana otkako sam pročitala roman „Svježa voda za cvijeće“ autorice Valérie Perrin, ali njegovi mirisi nikad nisu izblijedjeli. Dapače, kao da su se s vremenom stopili s mojim doživljajem proljeća. „Svježa voda za cvijeće“ jedna je od onih knjiga koje mirišu još dugo nakon što su pročitane – kao kad prođeš kraj jorgovana i miris te obuzme cijeli dan. Tako i ova knjiga ostaje s tobom.
U središtu ovog mirisnog i nježnog romana nalazi se Violette Toussaint (u doslovnom prijevodu „Ljubičića Svih svetih“), čuvarica malog groblja u Burgundiji, koja vodi tihi, jednostavni život prepun svakodnevnih rituala, žena čije su ruke pune zemlje, sjećanja i mirisa – prikazana je poput ovih proljetnih dana: tiha, ali prisutna, krhka, ali postojana. Dolazak stranca, koji u potrazi za odgovorima otkriva tajne prošlosti, polako razotkriva i Violetteinu osobnu priču – priču o gubitku, tihoj snazi i novoj sposobnosti da, unatoč boli, na svom životnom putu ponovno posadi cvijeće.
Violette je „antologija velikih nesreća, malih sreća i nadanja“, „utopljenik koji se još odražava iznad vode. Brodolomac koji se u oceanu nesreća ipak nije uspio potpuno utopiti“ – junakinja koja izranja poput feniksa jer umije pronaći radost u sitnim čudima života, u onim neprimjetnim trenucima koji spašavaju dušu. Jer, kako nam poručuje Perrin:
„Postoji toliko divnih stvari o kojima ništa ne znaš, vjera koja pomiče planine, čisti izvor u tvojoj duši, razmisli o tome prije počinka, ljubav je jača od smrti.“
Perrin se na meni predivan način poigrala simbolikom cvijeća i mirisa kao temeljne narativne strukture u romanu. Mirisi cvijeća, lagane note nježnih parfema koje ćete otkriti čitajući roman, evociraju djetinjstvo, izgubljene ljubavi i kratkotrajnu sreću. Oni su poput tihih duhova prošlosti koji se zadržavaju oko glavne junakinje – nježno i postojano, baš kao proljetni mirisi.
Cvijeće, simbol proljeća, u knjizi ima snažnu metaforičku funkciju. Njegova nježnost i krhkost suprotstavljene su brutalnosti smrti, ali upravo ta kontradikcija daje mu snagu. Cvijet ne traje dugo, ali njegovo postojanje ostavlja trag – baš kao i ljudi u Violetteinu životu. U tom smislu, roman postaje meditacija o prolaznosti, ali i o mogućnosti izgradnje smisla unatoč svemu.
„Knjiga života vrhovna je knjiga, ne možemo je ni zatvoriti ni iznova otvoriti kada mi to želimo; tek što poželimo vratiti se na stranicu na kojoj smo voljeli, već nam je pod prstima ona na kojoj umiremo.“
Još jedan element koji dodatno obogaćuje atmosferu romana jesu citati na početku svakog poglavlja. Na prvi pogled djeluju kao lirske misli, ali zapravo su zamišljeni kao epitafi – nadgrobni natpisi. Ovim postupkom Valérie Perrin podsjeća nas da je svako poglavlje mali spomenik svakom životu koji je prošao, svakom osjećaju koji je ostao. Poput mirisa ruže u zraku dugo nakon što padne kiša, ti nas epitafi uvode u svijet između sjećanja i zaborava, između tuge i nježnosti. Oni su tihe najave priča koje slijede, šapat između redaka, suptilni znakovi da i na groblju može nicati život.
Violetteina osobna transformacija također se može pratiti kroz cikluse – ona simbolički raste i sazrijeva poput biljke, pogotovo kada prestane biti definirana samo kroz gubitak. Roman se tako razvija kao svojevrsna proljetna naracija – ne kao eksplozija radosti, već kao tiho i sporo otvaranje prema svjetlu. Kao što se Osijek u proljeće budi iz zimskog sna, tako i Violette polako izranja iz tame osobne tragedije prema novom životu – prepunom tišine, refleksije i neočekivane ljepote. Ova knjiga nije samo priča o smrti – ona je oda nježnosti, cvijeću i tihoj nadi.
Mogla bih do sutra pričati o ovoj knjizi, ostalim likovima koji su osebujni kao i sama Violette, nadi, divnim prijateljstvima, ali nešto moramo ostaviti i za vas, dragi naši čitatelji. A za sve ljubitelje Valérie Perrin – stiže još jedan razlog za radost. Njezin prvijenac „Les oubliés du dimanche" preveden je i dostupan na našim policama pod naslovom „Oni koje nitko ne posjećuje“. Jedva čekamo vidjeti što nam donosi ta prva, intimna priča ove autorice.
Koje stranice Vama zamirišu u sjećanjima svake godine kada procvjetaju prve trešnje? Koja priča miriše baš kao i vaša duša u proljeće? Pišite nam na [email protected] ili nam se javite putom društvenih mreža. Zanimljive osvrte podijelit ćemo s vjernim pratiteljima.
