Recenzija romana Podstanarke - postanite vlasnice svojih života🔑

Poruka je Majde Tometić iz odličnog prvijenca, priče o čežnji, natjecanju i gorkoj istini o današnjoj ideji žene.

U suvremenom društvu unatoč formalnim pravima i napretku u zakonodavstvu mnogi aspekti ženskog života i dalje su opterećeni nejednakošću, rodnim stereotipima i društvenim pritiscima. Kako progovoriti jasno a opet snažno o ženi danas – mislim da je Majda Tometić ponudila i te kako dobar recept. Patrijarhalni obrasci ponašanja, odnosi među ženama i što nas je to okrenulo jedne protiv drugih, očekivanja o ulozi žene u obitelji i poslovnom okruženju, rodno uvjetovano nasilje i femicid samo su neki od problema s kojima se žene suočavaju u suvremenom društvu a kojih se Tometić briljantno dotaknula ovom romanu. Za znatiželjne, sve možete otkriti čitanjem samo 150 stranica. Intrigantno djelo koje spaja elemente psihološke drame, kriminalističke napetosti i društvene kritike. Pravi koktel koji će stvoriti napetost, pobuditi interes, držati vas angažiranima do samog kraja a nadam se, potaknuti na mnoga promišljanja.

Radnja romana „Podstanarke“ prati pet žena, stanarki u istoj zagrebačkoj zgradi, svaku zatvorenu u vlastitom svijetu, praznini i čežnji. U Sonjinim očima je „biti žena ravno samoranjavanju. Naučena sam da je žena meso. Meso se jede uz obrok. Preferiram nestajanje.“ Barbara koja sve kupuje novcem, sve osim ljubavi, jer postavlja pitanje „kome treba ljubav, ako postoji novac? Ja sam sve u životu dobila zbog novca.“ Nora je samosvjesna žena, sretna svojim životom barem „ovim koji piše slovima na papiru, onim u koji trebaš zariti nokat pa grepsti da dođeš do njega, njime nisam, ali taj je među onim kutijama u podrumu pa ga mogu zanemariti.“ Ema stalno nešto traži, a „sve to što tražim, nikada neću pronaći. Ne zato što se ne bi moglo pronaći, nego zato što si sama to ne dopuštam. Tražim sebe, ali u nutrini ne želim biti ja.“ Ana je lik žene koja je „skučena u svom vlastitom staklenom zvonu“.

Njihove priče otkrivaju krhotine unutarnjih borbi, razočaranja, izgubljenih prilika i tihe, ali snažne žudnje za promjenom, ispunjenjem, potvrdom. Objekt njihove žudnje – i tobožnjeg spasa – isti je muškarac: Benjamin, alfa-figura koja simbolizira izlaz iz sivila, bijeg iz sebe same. Na tom putu stoji Tena – „Benjaminova svojina, kao nekretnina koju je skupo platio, kao jahta koja se većim dijelom godine klatari negdje na suhom vezu, kao kućna biljka u tegli koju zaboraviš zaliti pa je stalno na rubu da uvene, ali onda je se ipak sjetiš. Tena je njegovo vlasnistvo. O Teni se nema što reći.“

Svaka protagonistica ovog romana nosi ime neke poznate književne junakinje, a svako poglavlje započinje citatom iz djela u kojem je ta junakinja stvorena. Riječ je o svjetskim klasicima u kojima je lik žene oblikovan upravo iz muškog pera.  U čitateljskom klubu često nas u raspravama toliko zaokupljaju ovi toliko tragični i izgubljeni likovi da nas iritiraju.  Zašto? Odgovor je najčešće jednoglasan – jer ih je stvorio muškarac. No nakon ovog romana iskreno se pitam je li to doista razlog. Stvarnost pokazuje da mnoge žene i danas žive upravo te iste sudbine. Pitanje je samo tko im ih danas piše.

„Podstanarke“ nije roman o savršenim ženama koje se podupiru – nego o ranjenim ženama koje su izgubile kompas, ali još mogu pronaći put natrag. Ako to požele. Ženama koje preispituju svoju stvarnost, unutarnje svjetove, odnose, borbe i identitete.

Umjesto savezništva između njih raste zavist, manipulacija i duboko usađena potreba da se izbore za mjesto bolje, vidljivije, posebnije žene. Autorica ne bježi od ružne stvarnosti i ne pokušava je zagladiti floskulama o „ženskom sestrinstvu" koje uvijek spašava stvar. Jer, istina je, najčešće ga nema. Ponekad su ženske igre moći, zavisti, prikrivene agresije i emocionalne manipulacije opasnije i surovije i od čega što dolazi izvana. I kad žena postane vuk drugoj ženi, to boli pa bi mnoge i mnogi mogli suosjećati s ovim ženama ali ih u isto vrijeme mrziti jer su predstavljene tako plitke i tako bolno stvarne.

Završetak nije tu da nas smiri. Tu je da nas uznemiri. Jer tek kad nas nešto zaboli možemo se početi mijenjati. Tometić nam ovim romanom pruža zrcalo u kojem se nije ugodno ogledati. Upravo zato roman je toliko autentičan i moćan. On ne uljepšava ženu, ali je razumije. I time postavlja pitanje hoćeš li se zadržati u toj ulozi ili pokušati izaći.

Jeste li već pročitali ovaj roman? Želite li podijeliti s nama koji su vaši dojmovi? Ili se samo želite osvrnuti na ovu temu? Pišite nam na [email protected] ili nam se javite putom društvenih mreža. Zanimljive osvrte podijelit ćemo s vjernim pratiteljima.