Knjige koje su nam obojile veljaču

Veljača – mjesec ljubavi i romantike. Kad bacite oko na popis, pitat će mnogi od vas – a što je tu romantično. E pa, reći ću vam – sve. Čitanje je čin ljubavi prema sebi. Točno tako. Bez obzira na to koliko ste stranica pročitali, koji ste žanr čitali – vi ste posvetili vrijeme samo sebi.

Ove nam se veljače isprepleću različiti žanrovi – od autobiografske proze (Prolazim kroz zidove, Abramović; Četvrta od tri, Mehmedović), mitologije (Kirka, Miller) i suvremenih društvenih romana (U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, Rukelj Krašković; Papir tvoje kože, Tomaš). Ušuljao se čak i jedan ljubavni roman (Lutalica, Carr). Zato volimo čitateljske klubove – navedu nas da čitamo knjige za kojima ni u snu ne bismo sami posegnuli. Na sreću, roman je započeo ubojstvom, osim fatalne ljubavi, tražio se i ubojica. Uf, spasila me digresija.

Neću se osvrnuti na svaku pročitanu knjigu, nekih smo se dotaknuli i u ranijim osvrtima i preporukama (Četvtra od tri – svakako zavirite - https://knjizevnopero.hr/cetvrta-od-tri-recenzija/ ) ali izdvojit ću tri koje bih svakako preporučila.

Prolazim kroz zidove

Mjesec je otvoren djelom Prolazim kroz zidove, autobiografijom Marine Abramović. Briljantna je, snažna i nadasve iskrena knjiga koja zrači Marinom kao i sva njezina djela. Ona s čitateljima nije podijelila samo priču svog života, već je otvorila niz društvenih pitanja – od toga koliko nas obitelj i djetinjstvo određuju, koliko su nju obilježili i oblikovali, pa sve do cijene koju plaćamo kada odlučimo živjeti drukčije od očekivanog. Posebno je zanimljivo čitati o nastajanju njezinih ideja, pobudama i ciljevima iza svakog njezina performansa, ali i o sumnjama, strahovima i ranjivosti koje stoje iza te, naizgled, nesalomljive figure. Ovo nije samo knjiga o umjetnosti – ovo je knjiga o pomicanju vlastitih granica, o upornosti i o tome što znači u potpunosti stati iza sebe. Nakon nje, ostaje osjećaj divljenja, ali i pitanje – kroz koje smo sve zidove mi spremni proći.

,,Shvatila sam da je to tema kojoj se uvijek iznova vraćam - nastojanje da svima dokažem da mogu sama, da sam sposobna preživjeti, da ne trebam nikoga. No to je i svojevrsno prokletstvo zbog kojega sam uvijek toliko radila - katkad I previše - i zbog kojega sam tako često ostajala sama (što sam na neki način i željela) i nevoljena.”

 U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća

Zapitajte se je li vam poznat onaj osjećaj kada šetate ulicom, privuče vas neki prozor i jednostavno ne možete odmaknuti pogled – promatrate taj svijet iza tog prozora, taj prostor, taj život. Upravo je taj osjećaj bio prisutan čitajući U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća. Gabrijela Rukelj Krašković već nas je na prvim stranicama vješto pozvala da provirimo, podijelila s nama svoj svijet i hipnotički zadržala među svojim retcima do zadnje stranice. Roman nisam ispuštala iz ruke dok nisam došla do kraja. Riječi, uspomene, tuga, radost, traganje, strahovi – sve je to teklo tako prirodno s malom dozom ironije, taman kako treba, taman kako volim. 

,,Jednako sam zazirala od besprijekorno uredenih vrtova, okućnica.

U tim kućama

Nikada

Ništa

Nije

Bilo u redu.”

Kaže narod da nije zlato sve što sja. Gabrijela se sjajno poigrala simbolikom cvijeća i cijele kulise obiteljskih idila iza kojih se krije istina, praznina, borbe, čežnja i zamjerke. Upravo u toj suprotnosti između ljepote i stvarnosti leži najveća snaga ovog romana – jer nas podsjeća da najvažnije priče rijetko žive na površini.

 ,,Majka je bila ponosna vlasnica 5-dijelnog seta lonaca Zepter, osim toga posjedovala je knjigu Kuhati sa Zepterom (Zepter International, 1988.) koja je osim recepata sadržavala i mnogo praktičnih savjeta.

Moja majka živjela je za praktične savjete.

Na zadnjem susretu primijetila sam na štednjaku Zepter tavu iz tog seta, i to u izvrsnu stanju. Pomislila sam, Zepter mora nešto vrijediti, kad je preživio desetljeća u toj kući.

Bez tragova habanja.

Bez povreda.”

Kirka

Posljednja na redu bila je knjiga koja je dugo čekala na popisu za čitanje. Nakon brojnih drugih interpretacija grčke mitologije, imala sam dovoljno materijala za usporedbu. Postoji li savršena ravnoteža između izvorne mitološke priče i njezine moderne interpretacije? Madeline Miller ju je u romanu Kirka, po mom mišljenju, iznimno vješto postigla. Grčki likovi i junaci dobili su glas, ali bez pretjeranog nametanja – bez potrebe da budu veći nego što jesu. Svakom je liku dala karakter, ali u onoj pravoj, umjerenoj mjeri, ostavljajući prostor da ih i sami doživimo. Nije ih udaljila od izvora, a opet ih nije ni zarobila u njemu. 

Volim grčku mitologiju. Volim i njezine interpretacije. Ali često me razočaraju – likove se previše naglašava, dodaju im se suvišni, ponekad gotovo karikirani atributi, dramatika se pojačava do ruba neprepoznatljivosti. Ukratko, svega bude previše. Ovdje tog “previše” nema. 

A ono što posebno nosi ovu priču je sama Kirka. Nije samo čarobnica iz mita, već složen, usamljen i snažan ženski lik koji uči što znači biti drugačiji, što znači birati sebe i snositi posljedice tih izbora. Uči nas strpljenju, samoprihvaćanju i tihoj, postojanoj snazi koja ne treba publiku. I možda je upravo zato ova priča jednako snažna i onima koji nisu zaljubljenici u mitologiju – jer ispod mitova, bogova i čarolija, ovo je prije svega priča o pronalasku vlastitog glasa.

“Uporno sam nastavljala. Ako sam išta stekla u djetinjstvu, bila je to izdržljivost. Malo-pomalo počela sam bolje slušati. Naučila sam razumjeti vlastite nakane, oduzeti, dodati, osjetiti gdje se nakuplja moć i izgovoriti prave riječi.”

Pišite nam koji je vaš favorit i jeste li nešto od ovih naslova već imali u rukama.